PSIHOLOŠKA PODRŠKA
ZA ZDRAVLJE DUŠE I TIJELA
U velikom ste strahu i trebate pomoć? Želite li čuti iskustva bolesnika koji su već završili liječenje? Teško Vam je i ne znate na koji način komunicirati s obitelji, prijateljima, poslodavcem...? Ili Vam je samo potreban jedan razgovor?
Udruga Budi dobro redovito pruža svojim članovima podršku. Od psihoterapeuta s dugogodišnjim iskustvima možete dobiti individualnu podršku ili podršku putem zoom aplikacije.
Također su organizirane grupe međusobne podrške uživo ili putem zoom aplikacije. Dokazano je da je sudjelovanje u grupi izuzetno korisno u procesu liječenja bolesnika oboljelih od raka.
Ukoliko ste zainteresirani možete se prijaviti na e-mail udruge: udruga@budidobro.hr
Napravite iskorak prema zdravlju!
TIJELO KAO OBJEKT LIJEČENJA
Suvremena je medicina već značajno zakoračila u budućnost. Temeljena na brojnim novim činjenicama nastalim putem znanstvenih istraživanja, koja su praćena i razvojem novih tehnologija, sve više podsjeća na prikaze iz znanstveno-fantastičnih filmova. Sve je manje bolnih, neugodnih i invazivnih dijagnostičkih i terapeutskih postupaka, a sve više bezbolnih očitavanja pomoću raznih ručnih ili laboratorijskih naprava, cjevastih dijagnostičkih uređaja koji u trenu daju odgovor na pitanje koja bi mogla biti dijagnoza. Na sličan se sofisticiran način sve više odvija i liječenje, pa se umjesto klasičnog neurokirurškog zahvata, tumor danas liječi neinvazivno, radiokirurški, takozvanim „Gama nožem“. I to je sjajno! Kao i u drugim znanstvenim područjima, u medicini smo se u velikoj mjeri spustili na submolekularnu, a nerijetko i na subatomsku razinu. Znanja su se enormno povećala, pa danas razumijemo i najsitnije strukturne i funkcionalne nepoznanice. Naše tijelo danas gledamo, ne samo kao kompleksan anatomski uređaj (Hardver), nego ga gledamo kao organizam u akciji. Čini se da je ljudsko tijelo u tom „hardverskom“ pogledu sve manje nepoznanica i čini se da smo blizu trenutka kada ćemo reći da znamo sve komponente tog nevjerojatnog stroja: Ljudskog tijela. No, je li to baš tako?
GDJE JE NESTALA DUŠA?
Medicinska znanost već stoljećima funkcionira isključivo na „inženjerskim“ principima, jer su pravila i postavljena tako da se liječnici i znanstvenici bave tijelom i njegovim najsitnijim detaljima, a da se ono drugo, spiritualno, nevidljivo i nemjerljivo, što se nazivalo raznim imenima (Duša, Životna energija ili Psiha), prepusti filozofiji, religiji i drugim sličnim strukama. Upravo takav koncept stvorio je najveći problem, koji se u današnjoj medicini posebno osjeća; Rascjep između Tijela i Duše. Za one koji imaju problem s prihvaćanjem riječi Duša, napominjemo da riječ Psiha, na grčkom znači upravo to; Duša. Dakle cijelo jedno veliko područje zdravstva, kojim se bave psihijatrija i psihologija, bavi se upravo time: Dušom. Još donedavno, taj se rascjep nije toliko primjećivao, budući su do nedavno znanstvene spoznaje i tehnološka dostignuća u medicini bila relativno ograničena, tako da je liječnik za bolesnika bio istovremeno i ruka koja liječi, izvor znanja, psihološke sigurnost i prijatelj.
INTERDISCIPLINARNO HODOČAŠĆE
Porastom sveopćeg znanja, porastom brzine razmjene tih znanja (Internet i globalizacija) i razvojem tehnoloških rješenja nastalih temeljem svih tih znanja, medicina se morala nužno specijalizirati, pa čak i subspecijalizirati, čime se neminovno počela cjepkati u sve više disciplina i sve više udaljavati od pacijenta. Zbog sve veće količine podataka u sustavu, liječnici imaju sve manje vremena za dobar, edukativan i utješan razgovor, zbog čega bolesnika upućuju drugim stručnjacima na dodatno informiranje, čime se postiže tzv. „Interdisciplinarni pristup“, s kojim se danas hvali svaki suvremeni bolnički tim, ne shvaćajući da je time zadovoljena samo forma, dok se subjekt liječenja (bolesnik) izgubio na „hodočasničkom putu“ između naših brojnih disciplina. Uljuljani u interdisciplinarnost i Medicinu temeljenu na dokazima (eng. Evidence based Medicine), zbrajamo epidemiološke statističke podatke, uvodimo nove lijekove i statistički dokazujemo da su djelotvorni, a stvarnost nam govori da se određene bolesti i dalje nedovoljno dobro liječe. Puno je takvih primjera u medicini, gdje govorimo da nekoga liječimo, a liječenje ne vodi ka izlječenju (glavobolje, epilepsije, multipla skleroza…). To posebno vrijedi i za maligne bolesti. Koliko god je statistika liječenja tih bolesti bolja u odnosu na neka ranija vremena, teško je a ne priznati da su maligne bolesti i dalje na vrhu liste umiranja. Iza nas su već desetljeća onkoloških iskustava, novih obećavajućih i pametnih lijekova, a tumori se i dalje razvijaju u jednakoj ili čak većoj mjeri. Zbog bolje dijagnostike i preventivnih sistematskih programa pomoću kojih ih „hvatamo“ u ranijim fazama, naizgled se čini da ih i bolje liječimo. To će vjerojatno tako i ostati ako i dalje budemo liječili bolest izvana, a ne „iznutra“. Koliko god mi mislili da lijekovi koje uzimamo liječe, moramo shvatiti da ti lijekovi (nerijetko i vrlo toksični, ne samo za tumor, nego i zdrava tkiva) samo pomažu tijelu da se izbori s bolešću iznutra, pomoću svojih vlastitih mehanizama, kao što je imunitet potpomognut neuroendokrinim i drugim regulatornim mehanizmima. Pojednostavljeno, izlječenje tumora se događa isključivo djelovanjem imunološkog sustava, a to se vidi po tome što se kompletna bazična tumorska znanost u osnovi bavi istraživanjem imunoloških mehanizama i kreiranjem lijekova koji bi tu imunost povećali. Dakle, i ovdje se bavimo „inženjeringom“ i traženjem čarobne formule koja će riješiti problem izvana. Koliko god se trudili, u tome možemo samo djelomično uspjeti, jer ljudsko tijelo nije stroj kojemu se može umetnuti novi čip umjesto onog koji ne funkcionira ili dati lijek koji će „pomesti“ nepotrebne novostvorene stanice, a pri tome vrlo selektivno sačuvati zdrave.
ŠTO JE SOFTVER I TKO JE PROGRAMER?
Ono što smo kao „znanstveni inženjeri“ zaboravili je „softverski“ dio koji prati ovaj tjelesni („hardverski“). Kao što niti računalo (koje je u svakom slučaju iznimno kompleksan „hardverski organizam“), ne radi bez pogonske energije i bez softvera (programa), tako niti ljudski organizam nije stroj bez Programa i energetskog pogona. E taj smo dio očito zaboravili. Čovjek se, kao psihosomatsko biće, formira već u maternici, ne samo strukturno (somatski), nego i emocionalno (psihološki). Već iz iskustva znamo da je mirna i zdrava trudnoća (zdrava u smislu zdravih psiholoških i emocionalnih odnosa), preduvjet zdravlja budućeg novog života. Godine razvoja nakon rođenja, predškolski i školski period, odrastanje i dosezanje odrasle dobi, također traže isto; zdrave uvjete za Tijelo i zdrave uvjete za Dušu. U kakvim će okolnosti ta nova osoba živjeti i koliko će tog zdravog okruženja imati, ovisi i pitanje njegove psihofizičke funkcionalnosti, ali i njegovih budućih bolesti. Bez uvida u to područje, bez uvida u psihološku i emocionalnu pozadinu svakog bolesnika s kojim razgovaramo, besmisleno je baviti se „liječenjem“ tijela koje je kroz život načeto brojnim nepovoljnim psihološkim odnosima i traumama, a da se te traume ne otkriju, ispričaju i razumiju. Nema smisla „liječiti“ nekoga a ne mijenjati njegove „toksične“ životne navike ili njegovu „toksičnu“ okolinu. A upravo to radimo… i zato ne uspijevamo.
Psihološka podrška odvija se u suradnji s psiholozima u manjim grupama
STRAH NAŠ SVAGDAŠNJI
STRAH je ključna emocija s kojom se susreće bolesnik suočen s dijagnozom maligne bolesti. Strah je emocija koja ga prati od same početne faze, kada saznaje dijagnozu, a zatim i dalje kroz cikluse kemoterapija, zračenja ili operativnih zahvata. Strah je emocija koju uglavnom prihvaćamo kao nužnu pratnju bolesti, a to ne bi trebalo biti tako. U neurobiološkom pogledu strah je ključni blokator svih potrebnih unutarnjih mehanizama (prije svega imuniteta), zbog čega uviđamo i nužnost bavljenja tom moćnom emocijom. Potrebno je samo se sjetiti prvog razgovora s liječnikom (onkologom ili nekim drugim specijalistom) kada se iznosi dijagnoza. Koliko straha, očaja i razočarenja možemo očitati kod bolesnika i svih koji su u njegovoj pratnji! Zamislimo se samo o kakvom se intenzitetu emocija u tom trenutku radi! Koliko će taj razgovor biti kvalitetno odrađen, ovisi u o osobi samog liječnika, njegovom iskustvu, talentu ili o njegovoj ljudskosti. No, nerijetko se taj transfer informacija obavlja isključivo informativno, bez potrebne emocionalne komponente i bez adekvatnog psihološkog pristupa. Psiholog (psihoterapeut) u konceptu ovakvog zdravstvenog sustava u pravilu nije prisutan prilikom takvih razgovora, nego ga se (ponekad) sugerira onako usput, da se zadovolji „interdisciplinarni“ koncept. Često čujemo od pacijenata izjavu poput; „Moram prihvatiti strah kao činjenicu ove bolesti“, što je u osnovi krivo i nepoželjno. Prihvatiti da, ali i raditi na njegovom neutraliziranju i eliminaciji. Samo oni koji pobijede strah, daju priliku svom savršenom tijelu da uključi sve svoje savršene mehanizme i da vrate tijelo u ravnotežu.
BEZ PROMJENA NEMA IZLJEČENJA
Ljudsko Tijelo je savršeno dizajniran organizam, sa savršenim „programom“ koji ga pokreće. Kada se poremeti program, potrebno je raditi na njegovom unapređenju i mijenjanju. Bez promjene, nema nikakvih garancija da će se tijelo vratiti u zdravu ravnotežu. To je i razlog zbog čega Psihološku pomoć ovdje ne shvaćamo kao samo jednu od disciplina koje se nude, nego kao jedan od ključnih potencijala za promjene i reaktivaciju procesa ozdravljenja i pravog liječenja. Najbolji način neutraliziranja i eliminiranja straha je Znanje. Što više znamo kako što u našem tijelu radi, na koji način se aktiviraju mehanizmi popravljanja (reparacije) i na koji način djeluje određeni lijek, time će biti veće uvjerenje da će se ti mehanizmi i pokrenuti i da će lijek djelovati ljekovito, a ne stvarati nuspojave. Ako ne znaš da postoji mogućnost izlječenja, popravka i iscjeljivanja, onda to niti ne očekuješ. Zato s vama želimo podijeliti sve informacije koje suvremena medicinska znanost trenutno ima, čime se vaša očekivanja mogu podići na puno veću razinu od trenutne. Tko nam može uskratiti vjerovanje da je izlječenje moguće? Samo naša vlastita ograničenja i naši strahovi. Dakle, pravi posao tek počinje!
prof. Branka Bartolić, psihologinja
Goran Ivkić, dr.med., neurolog
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zabgrebu, Hrvatski institut za mozak
Poliklinika „Neuron“
Prijava za projekt
Molimo vas potvrdite prijavu za projekt "PSIHOLOŠKA PODRŠKA".
Prijava za projekt
Hvala. Uskoro ćemo vas kontaktirati.
Prijava za projekt
Prijava za projekt nije uspjela. Molimo vas osvježite stranicu pa pokušajte ponovo.
