DUHOVNE MISLI I PRIČE, Stjepan Lice
Pamtit ću ovaj život
Kada se osvrnemo na put kojim smo prošli, kada promotrimo dane koji su minuli, iznenadimo se što smo, od svega što se zbilo, sabrali, a što rasuli. Što je od svega u nama živo, a što je utrnulo, gotovo kao da nije ni bilo. Događa nam se da pamtimo pojedinosti za koje ni ne shvaćamo kako smo ih zapazili, ali i da zaboravljamo mnogo toga što nas je kroz mnogo vremena iscrpljivalo.
Sve ovisi o tome čime pamtimo. Pamtimo li svojom zahvalnošću ili svojim nezadovoljstvom. Jer zahvalnost nas rasterećuje pamćenja suvišnog, onog što guši život, usredotočujući našu pozornost na dobro koje nam je darovano, na dobro koje možemo dodati životu. Nezadovoljstvo nas, pak, zatrpava raznovrsnim ispraznostima, dušu nam lišava vida i, zatvarajući nas u našu skučenost, odvodi od života.
Smisao pamćenja je da bude u službi života. Da nam doda života i da nas doda životu. Jer život nam pritječe iz tolikih dobrih izvora. I po tome pamtiti znači krijepiti dušu. Čitavim bićem kušati svježinu života.
Pamtit ću ovaj život.
Pamtit ću ga kao neizrecivi Božji dar i podjednako neizrecivo Božje povjerenje.
Pamtit ću ga kao vrijeme i prostor u kojemu mi je darovano upoznati i iskusiti raj i u onome što mi je darovano doticati rukom i u onome što mi je darovano doticati dušom. Pamtit ću ga po tolikim dobrim ljudima, i po onima s kojima mi je darovano kroz mnoge godine živjeti, i po onima koje sam tek prigodice susretao, pa i po onima koje sam tek možda jednom susreo ili o njima čuo.
Pamtit ću ga osobito po onima, s obje strane života, s kojima dijelim svoju dušu.
Po onima bez kojih moja duša više ne bi mogla biti prepoznatljiva, kamo li cijela.
Pamtit ću ga po mnogim jednostavnim bićima i stvarima: po vodi i zraku, po tišini i svjetlosti, po blizinama i čežnjama. Pamtit ću ga po suhom lišću i tolikim dobrim plodovima prirode. Pamtit ću ga po tragovima iz kojih sam se u svako doba – ili barem gotovo u svako – mogao prepoznati zakriljen ljudskom i Božjom brižnošću.
Pamtit ću ga i po tome što sam jednakom ljubavlju bio darivan i lišenošću i obiljem, i vedrinom i trpljenjem. Pamtit ću život po postojanom doticanju sreće, po uronjenosti u blaženstvo.
Pamtit ću ga zahvalno i s ganućem.
Ti znaš: pamtit ću ga po tebi. I zato ti hvala.
Božja poruka
Pripovijeda mi jedna mlađa osoba kako je, vozeći kroz grad, zastala pred pješačkim prijelazom da propusti dvoje starčeka. Dvoje starčeka – tako je rekla. (Istina, s obzirom na njezinu dob, lako je moguće da se ta odrednica odnosi na prošireniji krug ljudi, na mnoge od nas.)
Pripovijeda mi da su se oni, vidjevši da je zastala, uhvatili za ruke i tako – s rukom u ruci – pošli preko pješačkog prijelaza. Ali umjesto da se požure, išli su polako – s noge na nogu. Ni to im nije bilo dovoljno: nasred pješačkog prijelaza zastali su i poljubili se.
Za moju pripovjedačicu to je bilo odviše.
- Tlak mi je skočio na dvjesto! – rekla mi je. – Nisam znala što bih učinila. I zašto sam uopće zastala pred pješačkim prijelazom?! Zatrubila sam im, a oni su nastavili s noge na nogu kao da se to njih ne tiče.
Pogledao sam ju i rekao:
- Ne razumijem te. Bog ti pošalje jedan krasan par da ti prenesu njegovu poruku, a ti mu trubiš?!
Budući da ni ona mene nije razumjela, rekao sam joj:
- Bog ti je želio reći da malo usporiš. I odmah ti je pokazao kako će ti život izgledati, budeš li usporila… Pokazao ti je kakav ti život želi…
U utrci sa svojim obvezama, utrci koju sami sebi namećemo, tako često projurimo mimo svog života. Kad na kraju dana osjetimo potrebu pobrojati nekome gdje smo sve bili, što smo sve od jutra učinili, dogodi nam se da moramo zaključiti da toga dana zapravo nismo ni živjeli: da smo samo odrađivali nešto što nazivamo svojim životom.
Zaključimo da to i nije bio naš dan. Da ga nismo dospjeli na dobar način podijeliti sa svojima. Zaključimo da takav dan ne bismo poželjeli nekome koga volimo.
Uistinu, dan u kojem nismo imali vremena za ljude i Boga, i nije bio dan. Dan u kojem se nismo potrudili čuti, u kojem smo prečuli one s kojima živimo, one koje volimo, u kojem im nismo dopustili da dođu do riječi, prevaren je dan. Dan kroz koji nismo išli u Božjoj prisutnosti prosuli smo poput pijeska u vjetar.
Dužni smo i sebi samima i svima kojima je mjesto u našem srcu, dužni smo životu, naći vremena za srce svog života. Za ljubav. Ne ispunimo li taj dug, sreća koja nam je nadohvat ruke, nadohvat duše, ostat će nam nedostupna. I oskudijevat ćemo. I toliki, toliki će zbog toga oskudijevati.
Dah, korak dobrog čovjeka
Svaki dobar čovjek zauvijek ostavlja trag dobrote na zemlji.
Nije pritom presudno koliko je dugo živio.
Presudno je samo koliko se snažno utkao u vez dobrote.
No nimalo nije nevažno koliko će dana dobar čovjek disati,
koliko koraka učiniti.
Jer svaki je njegov dah, svaki korak dragocjen.
Po svakom od njih dobrota biva uočljivija, djelotvornija.
I što ih je više, to će se jednostavnije ljudi susresti s dobrotom.
Sa samima sobom.
Stoga je osobita dobrota bdjeti nad dobrim ljudima,
nad njihovom dobrobiti.
Jer tko će nadomjestiti dah, korak, koji se nije dogodio,
na koji dobar čovjek nije dospio?
Da svaki trenutak bude ljubav
Ako ne volite, kako ćete saznati zašto dišete?
Kako ćete saznati zašto vam je darovano živjeti?
Kako ćete saznati zašto su vam darovane oči? Ruke?
Zašto sunce nad vama izlazi?
I zašto noć vašem srcu želi dati počinka?
Ako ne volite, što ćete sa svojim danima? Sa svojim snovima?
Čemu vam krv? Čemu znoj?
Ako ne volite, i smijeh i suze bit će vam suhi. Besplodni.
Od vaših tragova neće nastati putovi.
Ako ne volite, bit ćete nijemi. Gluhi. Beživotni.
Govorit ćete ispraznim riječima.
Slušat ćete ispraznošću u sebi.
I nijedna vas riječ neće moći dotaknuti.
Nijednu riječ nećete moći oživjeti.
Nećete razumjeti govor blizine. Govor dodira.
Nećete ući u svijet vama darovan. Vama povjeren.
Nećete zakoračiti u Zemlju ljubavi.
U Zemlju srodnosti.
Ako ne volite, bit ćete stranci gdje god pođete.
I u svojoj duši bit ćete stranci.
I sve divote nadomak vas, u vama, ostat će vam zastrte.
Jer samo je ljubavlju moguće razumjeti svijet. Život.
Bog nam, svakim titrajem našeg bića, govori:
Da biste me razumjeli, morate voljeti.
Da biste ikoga razumjeli, morate voljeti.
Bez ljubavi nije moguće nikoga susresti.
Bez ljubavi nije moguće ništa što ispunja, raskriljuje dušu.
Vjerujte:
i vječnost je prekratka da biste ijedan trenutak ljubavi propustili.
Premda, i jedan trenutak ljubavi opravda svu vječnost.
Premda, svaki trenutak ljubavi, ljubavi kojom ljubite, ljubavi koju prigrlite, ljubavi kojoj dopustite živjeti, zagrljaj je vječnosti.
Stoga zemlju svakog trenutka natopite ljubavlju.
Pustinju svakog trenutka ljubavlju preobrazite u plodnu zemlju.
Sve svoje vrijeme posvetite ljubavlju.
Jer dani će minuti. Ali ljubav nikad neće prestati disati.
Podsjetnik
Htio bih te podsjetiti na toliko toga što se, moguće, i podrazumijeva.
Htio bih te podsjetiti da sunce vazda sja nad tobom – i kad ga oblaci, pa i tmine, zakrivaju.
Htio bih te podsjetiti da je Božja ruka prostranija od svih tvojih dana i snova.
I da je Evanđelje najprisnija svjetiljka na svim čovjekovim putovima. Da je u njemu odgovor na svako ljudsko pitanje, pa i na ono na koje odgovora nema.
Htio bih te podsjetiti da nije dobro išta grčevito držati, bilo u ruci, bilo u duši.
I da, jednako tako, nije dobro išta olako ispustiti iz ruke ili duše.
Htio bih te podsjetiti da vedrina tvog bića, osim ako ti na to ne pristaneš, ne treba biti podložna tmurnim vremenima koja te zadese.
I da dobrom voljom, postojanošću njezinom, možeš preobraziti ne samo sebe nego i svijet u kojem živiš.
Htio bih te podsjetiti na smijeh koji živi u tebi.
I na blagi osmijeh, suzu, šutnju i tišinu.
I oni su tvoj govor, bit će i rječitiji od tvojih riječi.
Budi po njima blizak svakom koga ti Bog pošalje.
Htio bih te podsjetiti da je ljudski potruditi se da nikog ne povrijediš ili raniš.
Jer svijet je odveć izranjeno mjesto da bi mu se lakomisleno smjela pridodati ijedna rana.
Htio bih te podsjetiti da smisao tvojih dana nije u tome da se samo pridodaju u nisku nalik jedni drugima.
Da bi svaki htio biti jedinstven.
I da bi te svaki htio oplemeniti u tvojoj ljudskosti; da bi ti svakog svojom ljudskošću mogao oplemeniti.
Htio bih te podsjetiti na okrepljujuću snagu zagrljaja.
Da sav život živiš u Božjem zagrljaju; i da u svoj zagrljaj spremno i skrbno udomiš one do kojih ti je stalo.
I doživiš blagoslov njihovog zagrljaja.
I molim te da i ti mene na sve to – i ne samo riječima – podsjećaš.
Crtica
Može čovjek svakoga dana prolaziti pokraj nekoga bića ili predmeta i ne primijetiti ga. Može svakoga dana sjediti pred nekim, pred nečim, nesvjestan njegova postojanja, njegove prisutnosti. Može svakodnevno primati istu poruku, izrečenu na isti način, izrečenu na različite načine, pa da mu redovito promakne njezina bit. Može se čovjeku dogoditi da uoči različite pojedinosti, a da pritom onu središnju, onu koja svemu daje istinsko značenje previdi kao da je i nema. Može mu se čak dogoditi i da nekome koga voli, koga silno, cijelim srcem voli, ispunja sve njegove potrebe i želje, a da se ne dosjeti one najjednostavnije, najprisnije. One nadohvat duše. One oko koje se okuplja toliko čežnje. One bez čijeg se ispunjenja srce voljene osobe nikad ne može do kraja opustiti.
Živim pokraj velikog gradskog groblja. Često njime prolazim. Posjećujem grobove dragih mi osoba, pa i onih koje nikad nisam imao prilike susresti. Palim svijeće. Izgovaram molitve, zahvalnost. Promatram dobro mi poznate natpise na grobnicama, imena preminulih, godine njihovih rođenja i preminuća…
Katkad se jednostavno zaputim grobljem lagana koraka od groba do groba. Čitam nepoznata, nerijetko izblijedjela imena. Čitam poruke koji mrtvi upućuju živima. I one koje živi upućuju mrtvima. Iščitavam i one posve nehotične poruke iz načina uređivanja grobova, iz njihove jednostavnosti ili pretrpanosti. Iz njihove zapuštenosti.
No bilo je potrebno da me nakon tolikih godina prolaženja grobljem – i mnogim grobljima – pokraj mojih očiju, moj prijatelj fra Jozo Grbeš upozori na nešto što bi se olako moglo smatrati sitnicom: na ono temeljno. Ukazuje mi na crticu između godine rođenja i godine smrti, crticu uklesanu, crticu urezanu nebrojeno puta po grobnicama i grobovima.
- Zanimljivo – govori mi. – U toj je crtici sadržan život.
Bilo da je riječ o najotmjenijoj grobnici ili najskromnijem grobu, bilo da je riječ o nekom ugledniku ili nekom neuočenom jednostavnom čovjeku, ono bitno, ono što nas određuje kao ljude, sadržano je u toj crtici.
- Koliko je u toj maloj crtici sadržano ljubavi? – pita fra Jozo. – Koliko susreta…? Koliko…
Jednim potezom kista, jednim udarcem dlijeta, ispisana je čitava čovjekova duša. Život od prvih učenja do posljednjih zaboravljanja. Na svakom njegovu kraju po jedan dah. Nepregledno more trenutaka, utihla rijeka trajanja. Pa tolike riječi i šutnje, ganuća i strepnje, ushiti i klonuća, blagoslovni dodiri, dodiri teški poput malja. U jednom potezu kista, u jednom udarcu dlijeta toliko zemlje. Toliko neba. Toliko zbilje i toliko sna.
Jedna crtica koja obasjava godine rođenja i smrti. Ili ih – ne dao Bog! – gasi. Jedna crtica kojoj je povjereno neizrecivo: vrijeme uliti u vječnost. Pred tom crticom čovjeku se dogodi da pomisli kako je vrijeme dragocjenije od vječnosti. Pred tom crticom kojom je i Bog kao čovjek prošao…
Prije nego ćemo poći s groblja, fra Jozo govori:
- Danas – i svaki dan – postavlja se samo jedno jednostavno pitanje: Kako mi trošimo i kako ćemo potrošiti svoju životnu crticu?
I tako se, odlazeći s groblja, vraćamo u svoju crticu. U crticu koju nitko ne može ispisati umjesto nas.
Još iz ove kategorije
-
NIŠTA NIJE SLUČAJNO, fra Zvonko Benković
-
HAGIOTERAPIJA
-
HAGIOTERAPIJA, Prof.dr. Tomislav Ivančić
-
ZABRINUT SI, U STRAHU I TJESKOBI?
-
Sveti Ivan od Križa
-
Sveti Leopold Mandić, zaštitnik onkoloških bolesnika
-
MOLITVA SVETOM LUKI, zaštitniku liječnika, umjetnika,slikara
-
MISLI O ŽIVOTU
-
KRISTOVA MEDICINA, vlč Ivan Benaković
-
PITANJA I ODGOVORI
-
MOLITVA ZA DOBRO RASPOLOŽENJE, sveti Thomas More
