IN MEMORIAM MARKO BABIĆ
Prolazi mjesec dana od preranog odlaska jednog mladog života, Marka Babića. Marko je podržavao rad udruge Budi dobro, posebno rehabilitacijski program na otoku Lošinju i zajedno smo promišljali kako rehabilitaciju onkoloških bolesnika sustavno poboljšati. Zahvalni za njegov optimizam, iskrenost, hrabrost, angažiranost, ljudskost... prenosimo govor sestre Ive na posljednjem ispračaju te ulomak iz njegove knjige "Putovanje zvano igra", koju toplo preporučamo.
"Marko - naš zaigrani dječak. Petar Pan.
Često me ljudi pitaju je li zaista takav kako se predstavlja kroz svoje tekstove. On je svim svojim srcem živio ono što je govorio i pisao.
Razmišljajući što danas reći, shvatila sam da je on svojim primjerom već sve rekao. Prije par dana, usred noći, kada nismo mogli zaspati, rekao mi je: "Iva, dođi sjesti, pusti muziku i idemo pjevati." I pjevali smo na sav glas.
Marko je uvijek govorio da biramo na koji način se želimo nositi s određenom situacijom.
Ja danas biram biti zahvalna.
Beskrajno sam zahvalna što sam te mogla zvati bratom. Što si bio dio mog života, što sam od tebe učila i što sam s tobom razgovarala, plakala i smijala se.
Beskrajno sam ponosna na to kakav si čovjek bio i koliko si ljudi taknuo.
Kažu da o čovjeku ne govori to koliko je imao titula, a Marac ih je imao puno, što je sve napravio, koliko je kuća i auta imao, već što ljudi imaju za reći o njemu kad ga nema. Slušajući priče njegovih prijatelja, poruke koje smo primili, znam, Marko je bio ljudina.
Danas je teško, ali naći ćemo način da teško obojimo u lijepo, kako si nas naučio.
HVALA TI MARAC, Nedostajat ćeš. Plivamo dalje u istom tonu, uvijek pozitivno, uvijek s dozom dobrog humora."
Iz knjige "Putovanje zvano igra"
MOJIM CURAMA
Subota, 4. prosinca 2021.
Što bi htio usaditi svojoj djeci?
Pitanje koje sam dobio na Instagramu. O odgovoru sam razmišljao tjednima, pisao sam više varijanti, ali sve što sam napisao bilo je zapetljano.
Onda sam došao do ovoga:
Da imaju velike snove, ali sreću pronalaze u malim stvarima.
Da se trude uvijek imati cilj, ali da znaju da je putovanje važnije od njega samoga.
Da uvijek budu autentične i svoje, ali da znaju da rastu ako se mijenjaju.
Da znaju da je ok griješiti, ali da im srce u svemu što rade mora biti čisto.
Da znaju da mogu apsolutno sve, ali samo ako u to ulože cijele sebe.
Da vole druge ljude, ali da nikada ne zaborave voljeti sebe.
Da budu marljive, ali da se nikada ne zaborave zabavljati.
Da što više dana budu sretne, ali da znaju da je njihova sreća njihova odgovornost.
Da se ničega ne boje jer strahovi su tu samo da bi kočili naše snove.
I na kraju bih im htio usaditi dio jedne misli koju mi je poslala divna osoba koja je prošla nešto slično ovome kroz što ja sada prolazim:
Da je život trenutak. I da ga žive živeći trenutak, ovaj sada, jer je jedini koji znamo da imamo.