Za trenutke odmora

Upozorenje

Ova je fotopisnica pisana iz kuta vjernika. Opisuje neka religijska iskustva i stavove.

Danas je teško naći nekoga kome treba objašnjavati što je Camino. Bogu hvala. Ili Martinu Sheenu. Upravo suprotno, sad svi i previše znaju o Caminu. Jako puno ljudi razmišlja o takvom putovanju. Postao je svjetski turistički hit. Baš zbog toga mislio sam da više nikada neću ni otići na Camino. Ne volim biti “u struji”. Raditi ono što svi rade, odlaziti tamo gdje su svi bili ili se spremaju.

Prvi put sam bio u Santiagu 1989. godine, ali tamo smo došli autobusom, to nije bilo hodočašće. Zapravo je, ali nije bio Camino, tek susret mladih sa tada još nekarizmatičim, ali vrlo popularnim Papom. Dugo sam si želio Camino, još onda kada za Camino nije znao gotovo nitko. Za otići na Camino treba jako puno slobodnog vremena. Nikada ga nisam imao. Godine su prolazile, nekako se Camino udaljio od mene i ja od njega. Onda je krenula pandemija i sve se promijenilo. Camino je zatvoren. Doslovno. Sva su svratišta prestala primati hodočasnike, crkve su zaključane. Zrakoplovi su prizemljeni. Vlakovi zaustavljeni, granice blokirane. Camino više nije bio zahtjevan nego nemoguć. Pandemija je međutim dovela do jedne druge promjene. Počeo sam više voziti bicikl. Ništa posebno, ali malo po malo, krugovi po Jarunu okretali su se sve brže, Samobor mi je postao blizu, mogao sam i do Marije Bistrice. Brda više nisu postala misije za Ethana Hawka, a Medvednica je prestala biti Himalaja. Našao sam se u stanju u kojem nisam bio dvadeset godina. Došao sam u kondiciju.

Sv. Jakov je bio brat Ivana evanđelista. Jedan od Isusove udarne trojke. Petar i “sinovi groma” Ivan i Jakov. Poslije Isusova uznesenja pun duha otišao je širiti radosnu vijest u udaljene krajeve Rimskog carstva. Konkretno u onaj dio koji danas zovemo Španjolska. Nije bio baš uspješan. Nakon podosta vremena nije uspio sakupiti više obraćenika nego što je imao prstiju. Išao on tako od mjesta do mjesta ali slabo. Došao do gradića zvanog Cesaraugusta. Ne ide ni ovdje. Taman da odustane kad mu se stojeći na stupu ukaže Gospa, koja je usputrečeno u to vrijeme još živa. Ohrabruje ga uz predviđanje da će stanovnici ove zemlje jako voljeti njenog sina. Dade mu svoj kipić s djetetom, potakne ga da ovdje sagradi kapelicu pa misteriozno isčezne. Ostade samo kipić i stup. I još stoji tamo u gradu danas znanom kao Zaragoza. Jakov sagradi crkvicu i posveti ju Mariji. To je prva posvećena Gospi na svijetu. I naravno, krenuše obračenja. Pogani prigrliše vjeru, masovno se pokrstiše, Jakov organizira Crkvu u u toj zemlji, pa se vrati u Judeju.

Iz dnevnika: Slijećem u Lisabon. Imam sve papire za Covid, karton cijepljenja, potvrdu i PCR test. Nitko ništa ne traži, nitko ne pita ništa. Bem-vinda! Obrigado. Sve prolazi prejednostavno, Jedva da su mi pogledali osobnu. Razočaran sam. Toliko brige bez razloga. Zračne luke su prazne. Letim za Porto, pa na metro i prijavljujem se u Albergue. Nebo se natmurilo, Počinje kiša. Odkud kiša, u prognozi nije bilo ni kapi do kraja mjeseca! Na cesti svi nose maske. Albergue je “municipal”, 12€. Kreveti su bez posteljine. Nema ni ormarića. To sam znao, zato sam ponio deku i plahtu. Rezervirao sam smještaj još u Zagrebu jer sam morao dati adresu kamo da mi dostave bajk. Kutija s biciklom me čeka. Ne otvaram ju. Kupujem Credential. Imaju dvije vrste, običan i Svete godine. Ovo je Sveta godina, pa uzimam taj. Stavljam prvi pečat u knjižicu. U zajedničkoj sobi u svratištu centralno je smješten veliki stol. Na stolu dominira zbirka zavoja, melema, sprejeva i flastera koje se ne bi posramila ni omanja bolnica. Gutam knedlu. Ja imam bolno kurje oko kojeg se nemrem riješit već neko vrijeme, a nisam ni krenuo. U velikoj spavaćoj sobi Poljak i Portugalac. Portugalac isto ide biciklom, ali iz Lisabona. Izlazim u susjedstvo na večeru. Na nebu se šareni duga, ali kiša ponovno počinje padati. Provjeravam prognozu za sutra. Kiša. Noć nemirna, uglavnom sjedim, previše sam uzbudjen. Bože, idem na Camino.

U prvim danima lipnja ove godine situacija u Španjolskoj se popravlja. Granica s Portugalom je potpuno otvorena bez ograničenja. Otvaraju se restorani, gostionice i hoteli, a što je najvažnije i hodočasnička svratišta. Situacija je identična i u Portugalu. Počinjem ozbiljnije razmišljati o mogućnosti putovanja. Oduvijek mi je od svih ruta Camina najprimamljivija bila ideja o “Portugalskoj” ruti. Camino Portuguese. Hodočasnička trasa koja vodi od Lisabona na sjever. Ta mi je u svim planovima izgledala nekako najzanimljivija. Sviđaju mi se Portugalci. Dobro, budimo pošteni, zapravo mi se sviđaju Portugalke, za Portugalce me nekak manje briga. Provjeravam mogućnosti. Sve okolne zračne luke. Venezia, Trst, Budimpešta, low cost. Baš ništa dobrog. Skupo. Jako komplicirano. Croatia Airlines. Presjedanja, papreno skupo. Prolazi cijela noć, ali ne izgleda mi da imam ikakve šanse da se dotaljigam do Portugala. Ah dobro. Pa nisam se zapravo ni nadao. Čekaj. A da provjerimo najjednostavnije. Odem na TAPove stranice. Ukucam Zagreb -Porto-Zagreb.

Kući u Jeruzalemu stvari se malo kompliciraju. Nakon malog zastoja progoni kršćana se pojačavaju. Na vlasti je Herod Agripa, nećak onog Heroda Velikog koji je četrdeset godina ranije gnjavio mudrace i pobio Isusove vršnjake. Ni taj sigurno nema laku ruku, a mora brinuti i za autoritet i za javno mijenje. Baš nikako mu ne leže ti Isusovi učenici koji su u to vrijeme, hvala na pitanju, svi još živi i zdravi. Po povratku Jakov kojeg zovu “stariji”, ne da bi naglasili da je rođen prije brata Ivana, već da ga razlikuju od drugog apostola Jakova onog Alfejevog tj “mlađeg”, dakle naš stari Jakov postaje autoritet u ekipi sa posljednje večere. Kako ga još iz Isusovog društva znamo kao žestokog momka, nije nekako neočekivano da Herod kad mu prekipi uzima baš njega da pošalje poruku sljedbenicima mlade Crkve. Ukratko Herod Jakova osuđuje i odsječe mu glavu. Predaja kaže da je zaželio da počiva u zemlji u kojoj je propovijedao pa mu tijelo prenesoše u Španjolsku. Nije to vjerojatno, nije to baš skromna posljednja želja. Ima tu puno verzija, to sigurno nije bilo jednostavno, ali bilo kako bilo sljedbenici ga spakiraše u dva dijela, preniješe u Galiciju i sahraniše u kamenoj grobnici. Vijekovi prolaze, u Španjolskoj koja ima velikih briga jer ju gotovo cijelu pokoriše Arapi Jakova se sjećaju kao sveca koji im je donio kršćanstvo i prvog apostola mučenika. ali mjesto groba mu više ne pamte.

Iz dnevnika: Ustajem rano, nema doručka, a nisam ni gladan. Slažem bicikl, stavljam pedale, namještam volan. U kutiji uz bicikl ima par ključeva, biciklistički alat i rezervna guma s priborom. Još kila prtljage za nosit. Pakiram se i krećem. Bicikl je težak, spor, trom, sjedalo tvrdo. Ne znam kako pričvrstiti ruksak na nosač. Uz to tu je i plastična vrećica s posteljinom. Bicikl nema nogar. Jadva ga uspjevam održati uspravnim, a kamoli da još vežem teret. Nakon dosta muke nekako učvrstim špagom ruksak i vrećicu i krećem prema Se (Portugalski katedrala). To je suprotan smjer od moga, ali želim krenuti od katedrale. U katedrali uzimam još jednu knjižicu, ova ima pečat Se. Nju ću koristiti, ulazim u katedralu, vežem bicikl ključem. Upad 3 €, a iznutra sva u skelama. Kratak obilazak, molitva. Konačno krećem. Oznaka nema, nosim bicikl niz stepenice. Krivi smijer. Slijepo. Natrag po stepenicama. Prtljaga mi pada, sve stvari mi se rasipale po cesti. Sav sam u znoju, uspuhan, zadihan, a nisam ni krenuo. Konačno shvaćam da ću ruksak morati cijelim putem nositi na leđima. Vežem na gepek samo vrećicu s dekom, plahtom, alatom i nešto odjeće. Sad je lakše. Idemo. Samo vedro i smjelo.

Ne mogu vjerovati. Na ekranu iskače povratna karta od Zagreba do Porta s izvrsnim vremenima poljetanja za datume koje sam si zamislio i vrlo prihvatljivih 162€. Dobro, nije najjeftinije na svijetu, ali je elegantno, brzo i jednostavno što je u ovim kompliciranim vremenima vrlo bitno. Prespavam do jutra. Još je tamo. Pričekam do podneva. Sve provjeravam još jednom. Provjeravam na poslu. Preživjet će bez mene. Ustalom u romingu sam. Kupujem! 11 dana. Biti će dosta. Ma ostaće viška. Provest ću koji dan u prekrasnom Portu. A mogao bi konačno i na te legendarne Azore. Idem riješiti bicikl. Zatražim ponudu za iznajmljivanje iz dvije agencije na internetu. A da ga kupim pa prodam? Da uzmem svoj? Prva agencija daje solidnu ponudu. Tjedan dana 110 €, mogućnost dodatnih dana. Garantirani servis, osiguranje od krađe, nadomjestanje novim u slučaju havarije ili kvara. Doprema u bilo koje svratište. Ključevi, alat, lokot, gepek... Nemrem bolje od toga. Uzimam. Dogovaram sve preko SMS poruka. Počelo je jednostavno, a sad idemo dalje. Moram naći prenočišta. Ili ne moram. Odjeća. Obuća. Moram li još jedanput pogledati onaj film. Kolko samo ima knjiga o tom Caminu. I koliko blogova, aplikacija... A možda da ipak idem pješice?

Jedne vedre večeri 813.godine na pustopoljini Galicijske nedođije, dva dana jahanja od oceana i “kraja svijeta” pustinjak Pelayo opaža čudnu pojavu na noćnom nebu. Zvijezde “plešu” i spuštaju se na zemlju. Vjerojatno mu se priviđa. Možda su krijesnice. Ne jede baš previše u zadnje vrijeme. Iduće večeri međutim ples se ponavlja, zvjezde se pokreću i spuštaju prema jednom mjestu u polju. Zapravo prema niskom humku. Pelagije je ipak jedan renomirani hermit, nije on neki pustinjak početnik, on ima veze u Crkvi. Poziva svog biskupa Teodomira. Ovaj shvaća Pelagija ozbiljno, uostalom što ga košta da naloži slugama da malo prelopataju taj humak. Krampovi međutim uskoro udaraju u tvrdo. Očas otkrivaju mramorni grob. Ljudski ostaci muškarca s odvojenom glavom koji se nalaze u grobu navodno su označeni kao tijelo nikoga drugog doli apostola Jakova. Uzbunjen od Teodomira kralj, Alfons II, ubrzo posjećuje to mjesto i objavljuje da su ostaci autentični, pretpostavke istinite, daje sagraditi svetište nad grobom i proglašava Jakova “Zaštitnikom Španjolske”.

Iz dnevnika: Camino vodi po ulicama i cestama do izlaza iz grada. Sve su te ceste popločane granitnim kockama. Nije baš idealno za bicikl. Već nakon sata bole me i zubi i bubrezi. Stražnjicu da ne spomnjem. Oznake na cesti rijetke i slabo vidljive. Stiže me Portugalac na bajku. Njegov je lakši. Alivio mjenjači na mojem biciklu su očaj. Prednji niti ne koristim, samo stražnji. Mijenjam po dvije brzine, a on kako mu se svidi. U nekom selu uzimam sladoled i drugi pečat. Još sam entuzijastičan, skrećem s glavnog puta u obilazak nekog samostana gdje dobijam još jedan pečat i čašu vode. Gladan sam. Stajem u nekoj gostionici. Eksam prehladno pivo. Oksimoron. Ne postoji to. Pokazujem šankerici na usta. Nahranila je ta sigurno dosta hodočasnika. Nešto me pita, sastojke. Daj sve. Prvi obrok na Caminu. Jedno od deset najukusnijih jela u mom životu. Veliki sendvič od pečenog mesa, šunke i sira s umakom i krastavcima, pomfri i dvije pive. 3,5 €. Vozim prebrzo da barem malo puta ostavim iza sebe. Nema ravnog, sve uzbrdo pa nizbrdo. Konačno pomalo kreće i makadam. Dosta mi je kocaka, ubile me. Malo put, pa opet malo cesta. Oznake su samo male žute strelice. Neuočljivo. Gubim se svako malo. Koristim Camino aplikaciju i Google Maps da se vratim na Camino. Uzbrdice umaraju. Zaobilazim Rates, stajem na par mostova. Starih. Rimskih. Živopisni krajevi uz rijeku. Polako mi je dosta prirode. Samo gazim po pedalama.

Kako spakirati sve što ti treba i maknuti sve što ti ne treba? Liste na internetu mi se ne sviđaju. Ti su popisi duži od kompetencija u mom CVu. Do deset posto svoje težine u ruksak. Jel se tu broji voda? Smiri se Edo, pa nisi neki putnički junfer. Ti si prije dvadeset godina išao u Ameriku samo s keficom i jednim gaćama. Dobro de, mladost ludost. Ali ove tenisice su stvarno preslabe za Camino. Moram kupiti druge. Par dana nakon te odluke gledam u četiri para novih tenisica pred sobom. Možda sam pretjerao s kupovinom. U priličnoj dilemi odlučujem se za moje stare, izgažene. Ostalo je spremiti lako jer je prognoza sjajna. Kakva uostalom može biti sredina lipnja u Portugalu i Španjolskoj? Pa neće valjda snijeg? Tri majice, jedna s dugim rukavima. Dvoje hlaće, jedne duge. Pet pari čarapa. Kefica, sapun, Rennie, Arcoxia. Dva mala ručnika. Deka, plahta, piđamica i papuče (ne mogu protiv sebe, dom je tamo gdje je piđama.) i vrhunac moje pripreme: veliki tuljac za Compostelu! Ha, nitko se toga nije sjetio, ali kad stignem u Santiago, pa mi izdaju papirnatu potvrdu kamo ću s njom? Presavinut pa u džep? Svi će hodočasnički papci pozeleniti od zavisti kad izvadim svoj grandiozni tuljac! Pojagmit će se za njim. Možda ga i prodam, pa isplatim put i obroke! Stavljam još dvije kape, biciklističke rukavice, penkale i blokić. Kompakt fotić. Srce mi se kida, ali ovdje nema dileme. Moj Nikon ostaje kući. Slike će biti lošije, ali kila i pol manje čini razliku. Mobitel i punjač. To je to. Na kraju, prema mom iskustvu jedino što na putu stvarno izvlači iz svih problema je papirnati sadržaj novčanika i jedna mala plastična pločica sa čipom. Ne nije osobna iskaznica.

Ubrzo mjesto otkrića groba bi prozvano Sv. Jakov u Polju Zvijezda. Santiago de Compostela. Polako pristižu prvi hodočasnici moliti zaštitu sv. Jakova. Odabiranje trenutka za to otkriće bilo je više nego povoljno za kritično ugrožene izolirane katoličke pokrajine u sjevernoj Španjolskoj. Sv. Jakov je ubrzo postao zaštitnik oko koga su se ljudi mogli okupiti kako bi se borili protiv Maura, koji su zauzeli većinu poluotoka. Konačno Španjolski vitezovi imaju moćnog zagovornika, relikviju kojom se mogu suprotstaviti “ruci Proroka Muhameda”, koju čuvaju muslimani u Cordobi i za koju tvrde da ih čini nepobjedivima. Malo po malo Arapi bivaju potpuno izbačeni iz Španjolske, a hodočasnici iz cijele zemlje počinju pristizati u SdC.

Rasčistivši roj upitnika oko glave, ne našavši previše suvislih savjeta na internetu morao sam konačno i krenuti. Glavna dilema bila mi je kojim putem. Naime portugalski Camino ima dvije rute. Jednu uz obalu, drugu centralnu, istočniju. Obalna je neznatno duža i novija, centralna je stara, tradicionalna. Prolazi kroz živopisne krajeve i stare gradove. Očekivano odlučujem se za ovu drugu. I stvarno, priroda je lijepa, gradovi još lijepši ali to je ruta za pješake, ne za bicikliste. To je brdovit kraj, a staza mu je počesto prava staza. Najviše me podsjeća na Hrvatsko Zagorje tamo od Krapine prema Pregradi. Prvi veći grad nakon Porta je Barcelos. Vrlo lijep, poznat po legendi o pijetlu koji je postao simbol Portugala. Ukratko desilo se tamo ubojstvo za kojeg optužiše stranca hodočasnika. Osudiše ga na vješala i dovedoše pred suca da potvrdi kaznu. Sudac je baš ručao. Upita hodočasnika ima li kakav dokaz da nije kriv. Ovaj odgovori “Ako sam nevin ovaj pečeni pijetao na tvom stolu naka zapjeva”. Pijetao se uspravi na tanjuru i zakukuriče. Hodočasnika naravno oslobodiše, a pijetao postade simbol Barcelosa i cijelog Portugala. Na svim je suvenirima od pregača do magneta.

Iz dnevnika: U rano popodne dolazim u Barcelos. Uopće ne shvaćam koliko je lijep gradić, jer sam na rubu snaga. Ne mogu se popeti uz blagi brežuljak do crkve. Užasno je vruće. Nebo je vedro, najavljivali su kišu, ali njoj srećom ni traga. Iscrpljen spuštam se natrag do rijeke. Bacam bicikl sa strane i gazim u hladnu vodu. Osvježava. Srušim se na travu i zaspem. Budim se ukočen. Spavao sam cijeli sat. Moram dalje. Dupe već osjeća sjedalo. Kupujem vodu, shvaćam da sam izgubio ključ od lokota, obilazim crkvu i neke ruševine, pa se vozim lagano prema sjeveru. Cilj mi je uhvatiti prenoćište znano kao Casa Fernanda. To je još nekih 20tak km. Gubim se opako. Polako predvečer na kraju potpuno zalutam, fulam još par kilometara, vraćam se po kozjim stazama. Grčevi su počeli u Barcelosu. Prvo u desnoj potkoljenici, pa u obje. Natkoljenice bole, ali to mogu potisnuti, grčeve jednostavno ne mogu. Svako malo moram stati. Bojim se hoću li moći dalje ako postanu češći. Desno koljeno već jako osjećam. Do CF stižem u prilično jadnom stanju. Tamo me preuzima Fernanda, oduzima mi bicikl, skida opremu. Nudi me vinom. Čudesnim. Vraća me u život. Upoznajem Alexa i Manuela. Prvo me Manuel nauči rastezanju. Ne da mi da sjednem prije nego se rastegnem. Deset minuta rastezanja. Sad me psuješ, sutra ćeš me blagoslivljati, kaže. Radi to uvijek nakon vožnje, kaže. Još jedna čaša vina prije tuša. Pa još jedna poslije. I još jedna. Baš sam ožednio.

Tijekom cijelog Srednjeg vijeka tisuće hodočasnika slijevaju se u Santiago de Compostela. Uz Rim i Jeruzalem on postaje najpopularnije hodočasničko odredište. Na njegovoj trasi biva izgrađeno oko 1.800 građevina, vjerskih i i svjetovnih. Hodočasnici dolaze iz svih dijelova Europe, od Skandinavije do Balkana. Nakon što stignu u Santiago odolaze još dalje, sve do oceana, tamo uzimaju školjku koju kao dokaz da su stvarno obavili hodočašće nose kući. Inače vrlo ukusna školjka iz roda Pecten nalik na lepezu uz kabanicu i štap postaje prepoznatljivi simbol Camina i hodačasništva. Školjka se nosi na kapi ili na štapu. I samu školjku počinju nazivati Jakobovom Kapicom. U nas je poznata kao kapešante, klapunica ili čančula. Tijekom stotina i stotina godina hodočasnici pristižu na grob Sv Jakova iznad kojeg se grade sve veće crkve dok ne bi sagrađena prekrasna katedrala. Uz putove prema Santiagu formira se niz svratišta poznatih pod nazivom “albergue”.

Iz dnevnika: Za večerom sedmoro za stolom. Večera je obilna i ukusna. Bakalar i sardine s roštilja i povrće. Svježi paradajz i luk s nekim dodacima. Bakalar s lukom, vratina s roštilja, neke zelene paprike koje liče na debele feferone isto na roštilju, osim toga domaći kuhani krumpir i kruh. Nastavio sam i s onim fenomenalno osvježavajućim, i oh Bože previše pitkim vinom voćne arome. Fernanda je legenda Camina. Preljubazna. Suprug joj djeluje mladoliko. Tu je i njihova kćer Anamarija i njena prijateljica. Uz domaće za stolom je Alex, mršav visoki 52 godišnjak. Umirovljeni RAFovac, živi u Londonu, rastavljen, u mirovini 4 godine prošao je Camino 7 puta. 5 puta Francuski i 2 Portugalski. Ovo mu je osmi. Teški zafrkant. Mama pravoslavna s Cipra, tata protestant. Spava vani pod vedrim nebom. Manuel, policajac iz Porta. Veseljak smiješan do bola. Prešao Camino 20 puta. Ove godine ide još dva puta. Zamole me da predvodim molitvu. Izričem zahvalu Bogu na Engleskom, Očenaš na Hrvatskom. Svi piju crno, samo ja bijelo tako da nažalost ne mogu sakriti koliko sam popio. Govore o Caminu. Razlozima, osjećajima, doživljajima, iskustvima. Što ja da kažem? “Imam jedan dan Camina iza sebe i jedva sam ga preživio.” Svi me ohrabruju. Bit će lakše kasnije. Doduše sutra te čeka najgori dio puta. Pravi planinarski uspon. Usrah se. Dolaze keksi pa žestica. Vadi se gitara, bubnjevi. Fernanda pleše. Manuel pršti savjetima. Objašnjava mi kojim putem da zaobiđem sutrašnju strminu. Iza ponoći liježem u krevet. Jedini pripravljeni u spavaonici u kojoj inače nikada nije manje od tuceta hodočasnika. Počinje ljetna oluja. Kiša pljušti, munje sijevaju. Padam u, meni inače nepoznat, dubok hipnotički san.

Od Barcelosa osvježen nastavljam relativno ugodno prema mom večerašnjem odredištu. Casa Fernanda. Nazvao sam Fernandu dan prije. Otvoreni su, i čekati će me. Svratište je tipa donativo. Ajde i to da vidimo. Stižem gotovo u suton. Smještaj i atmosfera je iznad očekivanja. Stvarno dragi ljudi. Drugo jutro ugodnom vožnjom stižem do grada Ponte da Lime. Legenda kaže da vojnici rimske satnije koja je stigla u ovaj kraj nisu htjeli preći preko rijeke jer su zbog ljepote krajolika mislili da su stigli do mitske rijeke Lethe koja ti kad ju prijeđeš oduzima sva sjećanja. Tek kad je centurion prešao na drugu obalu i pozvao ih, usudili su se pregaziti je. Zbog toga su, malo komično, na jednoj obali makete rimskih vojnika, a na drugoj kip njihovog zapovjednika. U gradu je sajam, danas je sv. Ante. Gradić je lijep i opušten, po rijeci plove čamci i brodići. Vrijeme je ovdje malo zastalo. Preko rijeke Lima Rimljani su sagradili kameni most. I danas je u upotrebi. Često sam se pitao kako to izgleda živjeti u zemlji u kojoj se mostovi ne ruše svako toliko.

Stoljeća prolaze, pod utjecajem crkvenih raskola, reformacije, prosvjetiteljstva i sukoba unutar Europe interes za hodočašće u 18. i 19. st. polako opada, da bi početkom 20. stoljaća gotovo zamro. Prvi i drugi rat, pa Francova diktatura gotovo potpuno zatiru interes u inozemstvu. Unazad pedeset godina zanimanje za hodoćašće u SdC više gotovo da ne postoji, preostao je tek još poneki albergue i čini se da ovdje ta tisućljetna tradicija dolazi svome kraju.

Iz dnevnika: Ujutro se budim svjež i odmoran. Blagoslivljam Manuela koji je otišao još sinoć. Nije da me ne boli, posebno noge i stražnjica, ali koljena su u redu. Za mišiće ne brinem, samo za zglobove. Vidim da je F stavila bicikl pod krov da ne pokisne. Doručak je raznovrstan i obilan. Zapravo je sve u CF funkcionalno, jednostavno, domaće. Dugo pričam s Alexom. Utiskujemo pečate, stavljamo lovu u kutiju. CF je albergue tipa “donativo” ostavljaš koliko želiš.

Nakon Ponte da Lime Camino postaje stazica, par puta gazi preko potoka, a onda udara u brdo. Srećom sam upućen kako da izbjegnem najstrmije dijelove pa preko njih uzimam obilaznicu cestom. Duže je, ali manje naporno. To manje je relativan pojam. Dok savladavam uspon stajem svakih desetak metara. Popio sam dvije litre i vode više nemam. Sunce pali, ali to je sjajna alternativa noćašnjoj oluji. Mislim da je ovo najveći izazov na putu i ako ga savladam bez pretjeranog iscrpljivanja bit ću na konju. Camino se inače može i odjahati.

Početkom 80. godina prošlog stoljeća situacija se dramatično mijenja. Kao prvo nalazi se svećenik koji ima ideju, ima volju, snagu i želju da pokrene projekt revitalizacije. On je običan župnik, ali koliko puta smo se osvjedočili da je volja, srce i hrabrost, a ne položaj to što stvara čuda, Kao drugo Papa IP II okuplja ovdje 1989. mlade iz cijeloga svijeta i značajno doprinosi popularnosti SdC. Kao treće u suvremenoj materijalnoj i sekulariziranoj Europi raste potreba za duhovni izazovima. Camino se vraća. Stotine alberguea ponovno se otvaraju. Polako sve više i više Camino postaje popularan prvo među Španjolcima, Portugalcima i Francuzima, a zatim i znatno šire.

Iz dnevnika: Nakon Ponte da Lima Camino brzo postaje kozja staza. Ide po potoku! Nije za bicikl. Uskoro dolazi najgori dio puta - planinarska staza pri čijem se vrhu kojeg zovu Labruja (Manuel ju je nazivao Mother) bicikl 400 metara nosi na ramenu. Ne mogu to zamisliti. Ja bicikl jedva nosim po stepenicama. Mogu ga gurati uz sebe. Na rame ga ne mogu ni staviti. Srećom u aplikaciji označena je alternativna staza za bicikle. I Manuel me uputio na nju. Vozim po njoj. To je cesta s slabim prometom. Uskoro moram sići i gurati bicikl. Prestrmo je. Na putu molim uglavnom zdravomarije i slavaocu. Za ljude koje poznajem ili sam poznavao. Bože koliko ih ima. Jezik mi je do poda. Stajem svakih desetak metara. Sad je vrijeme za krunicu. Vrh dolazi relativno neočekivano. Ha! Mogo sam ja i više! Nakon toga uživam u dugom spuštanju. Koljeno škripi, ali preživio sam. Skidam kapu i uživam u vjetru u kosi. Nek izgori ćela, baš me briga. Zatim dobra staza do Valence. Grčeva gotovo da nemam, natkoljenice žare, ali to je u redu. Guzica žulja naravno i to je u redu. Gdje mogu vozim stojećki. Pa sjedeći na jednoj nozi pa na drugoj. Oznake su i dalje slabe.

Početkom našeg stoljeća Camino je već ponovno dobro organizirana mreža putova i svratišta sa odličnim obavjestima i markacijama. Zatim dolazi prejaka podrška. Holivudska “A” produkcija snima “Put” s Martinom Sheenom i Emiliom Estavezom. Film je svjetska uspješnica i prenosi informaciju o Caminu u doslovce svaki kutak svijeta. Camino postaje globalni hit. Na Camino dolaze ljudi sa svih strana planete, hodočaste bez obzira na vjeru, većina su i dalje katolici, ali tu je mnoštvo protestanata i pravoslavnih. Nađu se i ateisti, muslimani, židovi, hinduisti. Malo po malo odhodati Camino postaje stvar prestiža i pomodarstva. U Španjolskoj se potvrda da si odhodao Camino prilaže uz molbu za posao. Caminom šeću novinari, filmske i glazbene zvijezde, influenceri, snimaju se filmovi, objavljuju knjige, nude organizirana putovanja po basnoslavnim cijenama. Onda stiže pandemija i gotovo u trenutku Camino zamire. Bujica hodočasnika svodi se tek na kapi.

Iz dnevnika: Hodočasnike srećem samo ujutro. Poslijepodne nestaju. Sve pozdravljam s Bom Camino. Svi jednako odvraćaju. Put je i dalje bez ravnica. Vrlo brdovit. Baš su si dali truda u trasiranju. Skreće po selima i ulazi doslovce kroz dvorišta. Pijem pive i jedem sendviče u svakoj iole simpatičnijoj birtiji. Praktički svakih pola sata. Previše piva. Osjećam žgaravicu. Morat ću preć na gemište. Znaju li ovdje kaj je gemišt?

Nakon ponovnog otvaranja Španjolskih granica u proljeće ove godine Camino se budi iz sna. Ovo je za Camino posebna godina. Sveta godina. Sveta je godina u kojoj dan Sv. Jakova pada u nedjelju. To je inače svaka sedma, ali zadnji put to je bilo 2010. Dakle prije 11 godina. Samo te godine otvorena su sveta vrata katedrale. Camino je mreža puteva koji svi završavaju u Santiagu. Službeno ima ih 13, ali zapravo njih 4 je stvarno popularno. Polovica hodočasnika, a njih je u predkovidnoj 19toj bilo preko 340.000 prolazi “Francuskim Caminom” 800 km dugim putem koji kreće sa francuske strane granice u istočnom dijelu Pirineja. Četvrtina hodočasnika kreće se “mojim” “Portugalskim Caminom” preko 600 km dugim putem koji počinje ispred Lisabonske Se. Tu su još Camino Primitivo i Camino del Norte. Prvi kreće iz Ovieda i smatra se najstarijim i najljepšim dok se sjeverni koji kreće iz Baskije smatra najtežim zbog konfiguracije terena. Spomenimo još najkraći, Camino Ingles.

Iz dnevnika: Vruće je. U kasno popodne Camino izlazi na cestu i ulazi u Valencu. Prolazim kroz grad pa preko željeznog mosta i rijeke Minho ulazim u Španjolsku. Umoran sam, ali ne i iscrpljen. Ulazim u Tui. Malo je na brdu. U prvom svratištu kažu puni. Molim!!!??? Evo baš uzeo zadnji krevet neki budist. Odlazim u susjedni albergue. Zatvoren, zovem telefonom. Daju mi šifru od ulaznih vrata. Slijedim upute. Bicikl u kuhinju, a ja u sobu broj 2. U dvojki na krevetu mlada cura. Zgodna. Drži led na kuku. Leži tu već dva dana, zapela je, ne može hodati. Dajem joj da proguta duplu Arcoxiu i odlazim u obilazak grada. Mislim si: Koja koza! Sama u sobi s nepoznatim starim dripcem kojeg prvi put vidi i popije tabletu koju joj ovaj da. Mogao sam joj uvalit Rohypnol. Tolke naive valjda ima samo na Caminu. Cijeli dan je bilo vruće, sad se naoblačilo. Počinje kišica, ali samo par kapi.Obilazim grad, odlazim nazad u Portugal, kupujem voće i obilazim tvrđavu i stari grad Valencu. Ponovno se vraćam u Tui. Oba mi se gradića svidjaju. I most. Stižem na misu u pola osam.

Jedna stvar je nužna da bi se smatrali hodočasnikom. To je hodočasnička putovnica, mala knjižica znana kao Credential. Knjižica se može kupiti za 2€ na početku hodoćašća odnosno gotovo na bilo kojoj postaji ili prenočištu. Na brojnim mjestima uz Camino možete u vašu potovnicu utisnuti pečate koji potvrđuju da ste prošli tim putem. Albergue odnosno prenočište također vam utiskuje svoj pečat. Na Camino možete krenuti s bilo koje postaje puta, jednostavno otvorite Credential i utisnete prvi pečat, a zatim nastavite sakupljati pečate do Santiaga.

Iz dnevnika: U svratištu Constanzi je puno bolje. Toliko bolje da će sutra nastaviti hodati. Jako je sretna zbog toga. Brblja do iza ponoći. Ima 25 i studira psihologiju. Treći put na Caminu. Lisabonka. Ne želi se baviti time već nečim kreativnijim. Voli raditi rukama. Traži se. Draga je. Ostavljam joj pločicu Arcoxie na njenom ruksaku kad se ujutro iskradam iz sobe. Provjeravam prognozu. Kiša. Doručkujem kolače iz dućama i voće. Iz drugih soba izlaze hodočasnici. Zapravo hodočasnice. Jesam li nešto fulao? Jel to ženski albergue? Same cure. Jedna zgodnija od druge. Zadnja što izlazi je sigurno Miss Universe Portugala. Da ostanem još koji dan ovdje?

Iz dnevnika: Pričam dugo s jednom Talijankom. Dobila je posao u Kolumbiji za FAO, ne zna da li da ga prihvati. Razmišlja, zbog toga je na Caminu. Sustižem Constanzu uz put. Brzo hoda, dobro je. Vozim kroz šumu. Na putu su kamene oznake s udaljenostima kojih nije bilo u Portugalu. Najljepši dio Camina do sada. Gotovo ravno. Duša mi ponovno pjeva. Put dalje vodi kroz livade i lugove, staza je, ali široka i utabana, ponegdje i makadam. Hodočasnika dosta na putu. Uglavnom mladi. Sunčano je svježe i ugodno, ni traga prognoziranoj kiši. Mogao bih tako sto kilometara. Predobro je da potraje.

Po dolasku u SdC u Uredu za hodočasnike pregledati će vaš Credential i ukoliko zadavoljavate uvjete izdati vam vašu Compostelu tj. potvrdnicu na Španjolskom i Latinskom koja dokazuje da ste uredno obavili Camino.

Camino ne mora biti prijeđen u jednom navratu. Možete ga prekidati i nastavljati, ali da bi Camino bio valjan morate ga ili prohodati ili projahati na konju ili prevoziti na biciklu. Za pješake minimum kilometara koje treba preći je 100. Za bicikliste 200.

Iz dnevnika: Prolazim kraj Oporinha. Odjednom cesta postaje šira, gubim oznaku i pras! Odjednom sam na autocesti, kamioni jure pokraj mene. Sa strane žica. Nemam kuda, ne mogu van, ne mogu natrag. Na naplatim kućicama križaju se lijevom i desnom kad me vide. Pokazuju mi da moram van preko ograde. Jedva bacam bicikl preko, a ja ju preskačem još teže. Onda preko polja pa po lokalnoj cesti dok ponovno ne nađem Camino. Odmaram nakratko u Redondeli. Na izlazu se opet gubim. Počinjem shvaćati da je najteže slijediti oznake u gradu, posebno kad si na biciklu. Opet kroz sela, gore dole, uzbrdo nizbrdo. Sve je toplije. Bolje da prži nego da kiši. Ne bih se volio smočiti iako se sad već osjećam kao iskusni kamindžija.

Albergue ili prenoćište može biti “Donativo” i kao takvo zapravo je besplatno. Ostavljate novac na odlasku, onoliko koliko želite, ali zapravo ne morate ostaviti ništa. Nitko neće zamjeriti. Postoje još “Municipal” i “Private” Municipal su osnovani i vođeni od strane nekog društva, bratovštine, udruge ili zajednice. Ponekad župe ili samostana, obično su jednostavni i jeftini. Oko 7-12 €. Privatna su svratišta manja, skuplja, luksuznije opremljena i koštaju od 12 do 20€. Obično nije potrebno rezervirati albergue unaprijed, ali kad je velika gužva u ljeto i na glavnim rutama ponekad nije loše najaviti dolazak. Isprobao sam sve vrste svratišta, spavao sam u njih 6 različitih. Rezervirao sam prva dva, poslije više nisam. U svima mi je bilo dobro. U nekima izvrsno.

U Galiciji, dakle Španjolskoj oznake uz Camino su daleko bolje. Uglavnom samostojeći kameni blokovi, veliki, uočljivi i ima ih dovoljno. Osim smjera označavaju i udaljenost. Ova mi je upala u oko jer na sebi nosi ime i datum. Inače nije uobičajeno da se po njima šara, urezuje ili lijepe naljepnice. Ovo je iznimka. Vlatka je upisala datum 13.10.2019. Sudeći po imenu žena je iz Hrvatske, a trinaesti dan listopada je moj imendan. Usput još nešto vezano uz datume. Najveći tulum u Santiagu svake godine je na Dan sv. Jakova i to se slavi 25. srpnja. Na moj rođendan. Rođen sam na svetog Jakova.

Iz dnevnika: Do Pontevedre stižem dosta umoran. Grčeva nemam, ali noge žare. Svidja mi se grad, ali ne zadržavam se. Još je rano, a imam snage. Staza ponovno postaje ugodna šumska, samo ju prekidaju kameni žlijebovi za protok vode. Jako usporavaju vožnju. Na par mjesta prelazi se preko potoka. Mostiće ne možeš preći biciklom. Na jednom potoku neočekivano nailazim na dublji gaz. Kompletno smočim noge, tenisice i čarape. Moram stati da ih osušim i promijenim. Bojim se i zamisliti kako bi to izgledalo da pada kiša. Camino jako vrluda, obilazi svako selo. Ulazi u vinograde, dapače prolazi kroz njih. Doslovno ispod loza. Vruće je, umoran sam i bole me noge.

Iz dnevnika: Nalazim privatni Albergue. Dobro, želim probati sve vrste. 20€. Svratište kompletno prazno. Sam sam u sobi ako se ne računa moj bicikl. Nekako smo se ipak privikli jedan na drugog. Možda nismo kliknuli na prvu, ali sve smo si bolji.

Hrane što se tiče stvar je jednostavna. Gotovo sva prenočišta imaju kuhinje i posuđe na raspolaganju. Također vrlo često gostionice uz Camino nude obroke za hodočasnike po cijeni od oko 10 €. Obrok obično uključuje i pola litre vina. Hodočasnike se na putu pozdravlja sa Buen ili (u Portugalu) Bom Camino. Ako je hodočasnik odzdravljate jednako, ako nije samo zahvalite.

Pontevedra je veliki grad. Kažu da je u njeziim brodogradilištima sagrađena Kolumbova Santa Maria,

Iz dnevnika: Ulazim u rutinu. Ujutro vrtim brže, popodne polako. Svaki dan sve više hodočasnika na putu. Pet, šest piva i tapasa kroz dan. Odmori često. Razgovaram sa puno hodočasnika. Svi su veseli i zadovoljni. Rekao bih čak sretni. Uglavnom mladi. 25-30. Nisu se još našli. Na Caminu traže Boga ili njegovu mudrost. Ima dosta i ovih mojih godišta. 50+. Izraubani, okrhani. Traže utjehu ili kao ja samo žele zahvaliti Bogu na svim darovima. Za večeru voće. U koje god mjesto da dođem negdje se nađe crkva koja ima misu u pola osam navečer.

Današnja popularnost Camina ogleda se u brojkama pristiglih hodačasnika. Zapravo se ne zna koliko je stvarno hodočasnika jer se broje samo oni koji se prijave po dolasku u Santiago. Prije pandemije njihov broj je dosegao 340.000 sa rastom od 5-10% godišnje. Održivi razvoj? Ne znam kako će se situacija razvijati ubuduće, ali ne sumnjam da će broj rasti i do milijuna.

Hodočasnička infrastrutura u Španjolskoj je puno bolja nego u Portugalu. Ne samo što se tiče oznaka, već i svega ostalog. Više je svratišta i raznovrsnija su. Izvori vode kraj puta su redoviti. Meni najvažnije je da nema kocaka po cestama. Svako malo nailazite i na cisterne gdje se možete u hladu odmoriti, napojiti, oprati, osvježiti.

Iz dnevnika: Kruh i putar, paradajz i paprika za doručak. Ujutro nema previše uspona, silazim par puta. Odjednom se zakomplicira. Gadna strmina. Padam s bicikla. Koso kao krov, podloga pijesak, gore šljunak i još neravno. Blagoslovljene rukavice. Samo sam se natukao i izgrebao noge. Dobro je. Sjedi, idemo dalje. Malo opreznije. Ovdje silazim i na nizbrdicama.

Znao sam da će kad dosegnem Padron sve postati puno lakše. Od njega je samo još 20 km. Baš i da samo guram znam da ću uspjeti. Psihičkog pritiska više nema, ostao je samo fizički napor. Uzimam si dovoljno vremena da obiđem gradić. Crkva mi je baš dobro legla, ma cijeli grad mi se sviđa. Na Caminu postoji dilema noćiti u gradovima ili selima. Mislim da je dobar izbor uzeti si dovoljno vremena za obilazak gradova tijekom dana, ali ipak spavati u svratištima izvan njih.

Iz dnevnika: Ako Bog da zadnji dan bicikliranja. Nakon Padrona staza se nastavlja u gore-dolje stilu po zemljanim putovima i uskim cesticama. Svako malo presjeca magistralnu cestu. Samo oprezno. Nailazim na prve bicikliste još od Porta. Znaju put napamet. Slijedim ih. Uvelike mi to olakšava vožnju. Ne moram svaki čas pregledavati aplikaciju. SdC je na brdu. Izvlačim sve od sebe da bih više vozio, a manje silazio. Vidim tornjeve katedrale u daljini. Bože je li to stvarno? Ulazim u grad. Prolazim moderni, pa ulazim u stari dio. Vozim prema katedrali. Počinjem se tresti. Adrenalin šprica. Osjećam se prelagano. Više ne ćutim nikakav umor. Jurim ulicama u pješačkoj zoni. Predamnom se otvara trg. Zvono udara podne. Želim vrištati, ali iz grla izlazi tek šapat. Jecaj. Nazivam Silvu. Pokušavam zvučati kao muškarac. Znoj mi curi niz obraze. Ne. Ovaj puta nije znoj.

Iz dnevnika: Osjećaj je jednostavno neopisiv. Svaki udah kao da mi unosi 10 litara čistog kisika u pluća. No sada nemam vremena za prepuštanje emocijama. Prvo vraćam bicikl. Jedva čekam da ga se riješim. Garaža nije baš blizu, ali nije ni predaleko. Bože, kako smo se nekada snalazili bez aplikacija i navigacija? Frajer koji preuzima bicikl veli da sam uspio dobro izvesti taj Camino. Posebno s obzirom da sam naopačke okrenuo kotač. Zapravo sam volan obrnuo pogrešno pa je kotač bio okrenut suprotno. A nije vam bilo čudno tako vozit? Što niste sljedili uputstva? Lijepo je nacrtano. Ah, desi se to ponekad, kaže tip.Utješno velim ja. Usput zgubil sam ti ključ od lokota. Ah, desi se to ponekad.

Vijeće Europe 1987 godine dodijelilo je Caminu titulu “Glavne ulice Europe”, na popisu svjetske kulturne baštine UNESCOa je od 1993.

Iz dnevnika: Našao sam izvrsno svratište uz samu katedralu. To je zapravo ogromni samostan iz 11 st., ali obnovljen praktički izgleda kao suvremeni hotel. Jednokrevetne ćelije u potkrovlju s kupaonicom i pogledom na katedralu. 22€ s doručkom. Sam po sebi samostan je doživljaj, a tek klaustar, hodnici, dvorane, blagovaonica... Jako Fora. Idem po Compostelu. Ured nije na trgu već malo izvan kompleksa. Prvo se internetom najaviš, pa dobiješ broj onda pregled pa se ispisuje potvrda. Dva primjerka, horizontalni na Španjolskom i vertikalni na Latinskom. 3€, a mali praktični tuljac još 1,5€. Ja budala nosio sam ogromni tuljac skroz iz Hrvatske. I ovaj posljednji smještaj ima posteljinu. Osim prve noći nije mi trebala. Provozao sam dekicu 300 km na biciklu. U samostanu ostavljam sve suvišno: deku, plahtu, ručnik, majice, šlapice i naravno tuljac. Od sada mi najveći dio prtljage otpada na suvenire.

Ušao sam u katedralu bez pretresa i detektora. Dočekala me prazna, zlatna i sjajna, ali nekako ugodna. Osjećao sam se opušteno, kao da sam u svojoj Stenjevečkoj crkvici.

Polako sam bez žurbe razgledao katedralu, pa sišao u kriptu u čijem središtu počiva srebrni kovčeg. Leže li ovdje stvarno zemaljski ostaci sv. Jakova? Potpuno i apsolutno nebitno.