Za trenutke odmora

Onoga trena kad je u moju putovnicu "U ime Boga" (Invokacija stara 4000 godina i originalno iz Perzije) zalijepljena viza Islamske republike Iran, bilo mi je jasno da kreće avantura koja neće biti usporediva s nijednim putovanjem do sada. U Iranu je naime sve neuobičajeno i drugačije. A da je put krajnje opasan postajalo mi je sve jasnije svakim razgovorom i svakim blogom koji sam pročitao. Nipošto opasan zbog neke realne opasnosti po život i zdravlje, da se odmah razumijemo, Iran je vjerojatno najsigurnija zemlja u kojoj sam ikada bio. I jedna od najugodnijih. Opasan je isključivo stoga što se svi putnici koji su bili u Iranu strastveno žele tamo vratiti i zaboravljaju sve druge destinacije čim se spomene Perzija. Iran je opasan jer izaziva ovisnost. Bio sam dakle upozoren i vjerujte mi svojski sam se trudio i truditi ću se dok pišem ovu fotopisnicu da budem realan i objektivan, da vam iznosim samo provjereno i doživljeno. Svejedno, pomalo se osjećam kao Marko Polo dok je u ćuzi pisao (zapravo diktirao svom cimeru) "Il Milione" svjestan da su mi male šanse da na kraju ove fotopisnice ne zaključite: "E sad ga je stvarno pretjerao!"

Dakle, kao prvo - politiku ovdje ne možete gurnuti u stranu. Sve što vas ovdje okružuje direktna je posljedica sankcija međunarodne zajednice i propagande jedne sile. Ali neću pisati o politici, revoluciji, ratu i trenutnim odnosima, pa niti o suvremenoj povijesti Irana. Svejedno image Irana u svijesti cijelog svijeta je takav da su gotovo sve reakcije na izbor naše destinacije bile jednoglasne. Zapravo dvoglasne. 70% glasile su: "Jeste li vi normalni?" Ostalih 30% reakcija bilo je: "Zaboga zašto?

Putovanje smo Silva i ja organizirali po našem starom principu, nipošto grupe i aranžmani, jeftini letovi i autentični smještaj, puno obilazaka i domaća hrana. Za ovakav put, potrebno je i provjereno dobro društvo, stoga smo izazove podijelili s našim dugogodišnjim prijateljima Majom i Ivicom.

Krenimo redom, kad odbacite katastrofalne predrasude Iran ima još logističkih nepogoda. Prva je viza. To je iskustvo prošlo vrlo ugodno iako ako čitate putne savjete, nema šanse da uđete u Iran s Izraelskim pečatom. Ja sam uredno prijavio da sam bio u Izraelu dvaput, posljednji put prije manje od godinu, svejedno viza mi je odobrena za par dana, bez razgovora. Nisam čak niti platio putno osiguranje koje se službeno traži. Drugo je (za nas) skupi put. Sve karte su oko 4 soma kuna. Stvarno sam se potrudio dok nisam našao za 2 i pol. Treće je pravilo odijevanja. Žene moraju pokriti glavu, uz to haljina/tunika mora pokrivat ruke i bokove. I duge hlače su obavezne za sve i muškarce i žene. I tu problemi uglavnom prestaju. Pravila odijevanja naravno ne važe u tvom domu. Svejedno kada muški gost dolazi sve će se žene pokriti ili skloniti. Stoga kad muškarac dolazi na vrata kuca sa drugačijim zvekirom nego kada dolazi žena. Na tradicionalnim ulaznim vratima žena najavljuje dolazak višim tonom (lijevom), a muškarac s dubljim (desno)

Iz Teheranske zračne luke otišli smo prvo u Quom, pa zatim odmah u Kashan, omanji grad s tradicionalnom jezgrom i velikim parkovima.

Zapravo nema grada u kojem nema velikih prekrasnih parkova. To im je fetiš. U Teheranu recimo ima preko 800 parkova.

Krov kupališta u Kashanu.

Djece, naravno koliko voliš.

Pekara ima puno, otvorene su na ulicu. Kruhovi su beskvasni, kao ogromne palačinke.

Otišli smo u jedan podzemni grad, ali poslije Derinkoyua u Turskoj, sve su to zapravo podzemna sela.

Jedno od brojnih svetišta... Sve blješti, sve u srebru i staklu.

Baš smo izlazili iz svetišta kad su na ulazu žrtvovali ovcu. Poštediti ću vas tih fotografija...

Abyaneh, živopisno selo na 2300 metara visine. Cijeli je Iran zapravo ogromna visoravan. Najvećim dijelom pustinja, ispod koje su velike zalihe vode ispod koje su još veće zalihe nafte.

Promet je bliskoistočni. Pravila su jednostavna i samo su tri. "Onaj ko je napred ima prednost". "Trubi uvijek" i "veći vozi kako voli".

Samostan, zapravo tekija u Natanzu.

Natanz je inače sjedište Iranskog nuklearnog programa. Slikanje baza u okolici Natanza je najstrože zabranjeno, zapravo i zaustavljanje uz cestu.A i nema se što vidjeti, Osim protuzračne obrane.

Zatim naš hotel u Isfahanu.

Hotela ima naravno svakakvi, ovaj je bio stvarno vrlo ugodan i po svemu poseban, 80 USD za dvoje. Hoteli su inače 30-50 $ po dvosobnoj.

Stara tradicionalna kuća sa dva prekrasna unutrašnja dvorišta i terasama. S malo neobičnim zaključavanjem.

"Isfahan je pola svijeta" U vrijeme kada je put svile bio žila kucavica svijeta, to je bila poznata uzrečica.

Sio-se-pol. Most sa 33 luka. Najljepši od nekoliko sličnih u Isfahanu.

Tečaj engleskog za dame. Profesorica vodi tečaj u parku. Naravno odmah se vade kolači, i nude dragi gosti iz zemlje za koju nitko nije čuo. Ženama je naime nemoguće objasniti odakle smo. Muškarcima je dosta reći "Branko Ivanković" ili "Ćiro Blažević" i sve je odmah jasno.

Odbijanje ne dolazi u obzir. Iako Tarof kodeks ponašanja tj bon ton star preko 2500 godina nalaže da se sve ponuđeno dvaput odbije prije no što se prihvati. Stoga svaki perzijanac ako misli ozbiljno nudi tri puta.

Za to vrijeme muževi igraju igru poteklu iz ovih krajeva.

Odnos prema strancima zapravo je neopisiv. Imaš osjećaj da si neka poznata osoba. Svi te pozdravljaju, svi bi se slikali s tobom. Svi žele znati odakle si, kako ti je u Iranu.

Cure uopće nisu sramežljive, dapače, prilično su slobodne, smiješe se u prolazu, ponekad i namignu, a izgledaju... ah to je prva stvar koju mi ne bi vjerovali.

Samo na minutu sam se odvojio od najbolje žene na svijetu kad me spopala grupa studentica... no znam da mi ne vjerujete, pa se neću ni truditi nastaviti :)

Inače u Iranu studira više djevojaka nego dečki. U Iranu stvarno ima dovoljno klupa, sjenica, divana, restorana.

Iako većina će domaćih jednostavno rasklopiti tepih i izvući termosicu. A muški će raspiriti i žar za nargilu. I naravno ponuditi vas.

Termosica je u gepeku obavezna kao i plin. Iako ne razumijem što zapravo štede s tim plinom. Benzin je 1,6 kuna po litri. Doduše plin je ipak 1,2 kune.

Svi motori su 125 cm3, vozi i parkira se posvuda. Malo po cesti, malo po pločniku.

Glavni trg Isfahana je teško opisiv. Veličine je tri Moskovska Crvena trga. Navečer se skuplja oko 15tak tisuća ljudi bez ikakve gužve. Mladima je posebno drago ako pristanete popričati s njima. Naravno potpuno su otvoreni za sva pitanja, Velika im je čast ako im date e-mail adresu. Imaju facebook profile iako je fejs zapravo zabranjen. No kakva je to zabrana kad profil ima i ministarstvo vanjskih poslova. Iranci žive u nekoj međufazi kad je svima jasno da stara pravila neće opstati, ali i starija generacija i vjerski vođe s jedne strane i mladi s druge strane žmire na oba oka i žive u paralelnim svjetovima istog prostora.

Isfahan je grad dinja. Na naše oduševljenje stigli smo na početku sezone. Hrana izvrsna, puno povrća, kebabi, sarme u lozi, punjeni patliđani, juhe od povrća i grahorica, janjetina...

Obrok oko 20-25 kuna. Coca cola 2 kn, 1,5 litre 3 kune. U restoranu.

Prometna pravila sam vam opisao. Vožnja na rollercosteru u nekom europskom zabavnom parku koštati će vas oko 5 €ura, a u Isfahanu za dolar sjednete u taxi ili još bolje na taxi motor i objasnite vozaču da što prije stigne do recimo prvog mosta. Troje naprijed, troje odostraga, šest traka, polukružno okretanje u punoj brzini preko dvostruke pune linije na mostu.

I juuuhuuu. Adrenalin koji će vam ispucati nadbubrežna žlijezda u idućih par minuta nije usporediv s efektom nikakvog vlakića na tračnicama. Pravila nema, a nema ni nikakve ljutnje na druge sudionike u prometu.

Ako bi mi se žena izgubila iz vida samo bi provjerio gdje je gužva..

Silvek onako plava bila je apsolutni hit gdje god se pojavila.

Mislim stvarno, da J. Lo prošeće po Jelačićplacu ne bi bilo toliko naslikavanja.

Dotle sam ja odlučio posuditi bicikl (jedan sat 20 lipa, ali zato za cijeli dan treba ispljunuti punu kunu)

I onda malo noćne vožnje busom. Autobus blješti ko disko. Sve žmiga i blica.

A iznutra standard koji nema veze s onime što mi trpimo u našim busevima. Tri reda sjedala, mjesta koliko voliš, topli obrok, grickalice, keksi, sokovi i hladnjak samoposluživanje. A stjuardesa... ma nećete mi vjerovati Sve to za oko 10 kn na 100 kilometara vožnje.

Zoroastrizam (najstarija monoteistička religija) je dosta prisutan. Iako nismo uspjeli doći do nekog hrama vatre, Ahura Mazda još ima puno aktivnih sljedenika. Inače sve religije su slobodne u Iranu. Sinagoga u Teheranu ima više nego u Londonu i židovi nemaju nikakvih problema u prakticiranju vjerskih obreda. Kršćanima se dapače dozvoljava i vino, premda je alkohol inače zabranjen. I to je još jedna stvar na koju se žmiri. U svakom domu u Iranu ima alkohola premda je zabranjen. Zapravo nije istina da su sve vjere slobodne. Iz dna duše vlast mrzi jednu sektu. Bahaie. Mješavina islama i hinduizma s elementima drugih religija. Njih zatvaraju i proganjaju.

Iran nije zemlja prelijepih krajolika. Malo je izuzetaka poput ovog. Uglavnom su to gola brda i ogromne planine, ali malo je šuma, jezera... Odnosno mi ih nismo vidjeli. Oni tvrde da imaju više šuma od Ukrajine.

Perzepolis. Čisto razmetanje bogatstvon drevnih perzijskih vladara, posebno Kserksa. Veliki kompleks palača i dvorova gdje je su gazde primale izaslanstva i poklone.

Sve dok jednog dana Iskandar nije svo bogatstvo odnio u Makedoniju. Samo iz jedne palače, iz riznice, odnio je blaga na 10.000 konja i 6.000 deva. I nakon toga sve zapalio.

Inače sad je u Iranu najviša turistička sezona. I klimatski najugodniji dio godine. Ljeta su prevruća, Zime hladne i vlažne. Svejedno stranaca je vrlo malo.

Vrata Kurana, moraš proći kroz njih za sretan put, jedna od znamenitosti Shiraza. Shiraz je naravno grad i pokrajina na jugu Irana po kojoj je znamenita sorta vina dobila ime. Loze ovdje nažalost više nema.

Željeznički kolodvor. Veličine naše zračne luke. Za tri vlaka dnevno. Ne šalim se, provjerite raspored.

Shiraz je na posebnom mjestu u srcima Perzijanaca. Bivša prijestolnica i grad pjesnika. Dva su srednjevjekovna pjesnika posebno omiljena među narodom. Sadi (pjesnik filozofije i rekli bi humanist) čiji su stihovi na ulazu u zgradu UN na East Riveru

Svi ljudi dijelovi jednoga tijela su,

jer stvoreni od jedne biti su;

Kad oboli jedan organ ni drugi dijelovi mirni nisu,

Ti koji zbog tuđe patnje ne žališ ne zaslužuješ da čovjekom te zovu

No od Sadija još je omiljeniji Hafez. Taj je pak imao kažu nenadmašni stil. I sve pjesme su mu o ženama i vinu. Uz to smatraju ga mudracem i prorokom pa se na njegov grob dolazi tražiti utjehu i savjet.

Ili samo čitati stihove.

Kula im se malo naherila.

U nedostatku vina i šiša može biti utjeha :)

Džamije u Shirazu su posebna priča. Općenito arhitektura uz kulturu i ljude najljepša je stvar Perzije.

Na ulazu u treće najvažnije svetište Irana dobio sam osobnog vodiča. Dragog čičicu volontera. Inače profesora Engleskog. Jezik je veliki problem u Iranu. Iako je obavezan predmet počinje se učiti tek u srednjoj školi. Zapravo malo ljudi govori Engleski. Obzirom da slikanje u svetištu nije dozvoljeno rekao mi je da se pravim da slikam njega.

Svi muškarci nose prstenje. Otprilike ove veličine.

Iranska kinematografija je vrlo živa.

U hotelima kao bibliju na zapadu ovdje dobijate kuran, molitveni tepih i kamen. I na zidu svake sobe je strelica koja pokazuje smijer prema Meki.

Vojska se služi dvije godine, žene ne služe. Tepisi, ah... Čak su i u autobusima.

Kako rekoh, Engleski im je malo problem.

I konačno Teheran. Sačuvali smo ga za kraj.

15. Mil. stanovnika Planine su praktički u predgrađu. I to ne bilo kakve planine, već pravi pettisućak. Žičara vozi na 4ipol soma i to bi bilo dupliranje mog rekorda. Nažalost zakasnili smo malo, pa smo se samo provozali "sedežnicom".

S koje sam uspio "skinuti" prekrasnog velikog planinskog lisca

I nakon još malo vježbe njihovog naionalnog ponosa - zurhane. Vrste tjelovježbe koje nema nigdje izvan Irana. Iz nje proizlazi najtrofejniji Iranski sport - hrvanje.

Metro je izvrstan, mreža nije preizgrađena, ali vlakovi su česti, brzi i ugodni. Sa posebnim odjeljcima za žene. Dakle početak i kraj perona i svakog vlaka rezervirani su za žene. Da pojasnimo: žene se mogu voziti u cijelom vlaku, bilo gdje, a muškarci smiju samo u sredinu vlaka. Osjećao sam se diskriminirano. Naše žene su naravno iskoristile priliku da se voze u povlaštenom dijelu. I da, putnici su toliko uredni i pristojni... Nema toga da muškarac sjedi dok žena kraj njega stoji. Ne njegova, već bilo koja. Ako se razgovara na mobitel to je tako tiho da nipošto nikoga ne smeta.

Svuda u Iranu prate vas dvojica staraca. Ajatolasi Homeini, i Ali Khamnei. Ovaj drugi uvijek s nekim osmjehom dobrog djedice, a onaj prvi ozbiljan. Prvom smo otišli do groba. Izvana grandiozno, ali ništa impresivno iznutra.

Na kraju. Još samo par razglednica. Iran je jedina zemlja na svijetu u kojoj legalno možete kupiti bubreg.

Iran nikada nije imao robovlasništvo. Iran je prva Azijska zemlja koja je priznala Hrvatsku (i prva muslimanska zemlja koja nas je priznala). Iran je pradomovina turbana, kebaba, jogurta, sladoleda i hlača Iran je... I tako mogu do sutra.

Jesam li spomenuo da Iranci nisu Arapi, strašno ih čudi kako ih stranci miješaju. Pa oni su druga nacija i drugi jezik- farsi, s Arapima je zajedničko samo pismo. Uostalom ratovali su s njima još nedavno.

Da vas ne zavaram. Iran je fascinantan, ali turistima nije lako posjetiti tu zemlju. Osim ako ne odete organizirano što je za mene daleko preskupo. (Uz to turisti iz Engleske i SAD uvijek sa sobom moraju imati službenog pratioca). Hotele je vrlo teško rezervirati. Kreditne ili debitne kartice ne postoje u Iranu, a dobiti njihovu prepaid karticu je velika sreća. (Uz uzimanje otisaka prstiju i sl.). Snalaženje po gradu zahtijeva iskustvo, a ako izvadite mapu na cesti nastaju veliki problemi jer se odmah skuplja konzilij prolaznika koji se međusobno natjeću da ti pokažu kojim putem krenuti ili da te uvjere kuda bi trebao ići. Uz to zbunjujući kalendar (danas je 9.3.1394). vikendi i radno vrijeme, pa neupisani vjerski praznici određeni mjesecom, potpuni nedostatak dobrih vodiča tj. knjiga o Iranu (Na eng. samo Lonelyplanetov slab i netočan vodič, na hrvatskom dvije knjige, za obje je Iranski kulturni centar financirao tj. organizirao putovanje autora koji su onda pisali što su doživjeli. Jedna knjiga je totalna katastrofa u stilu "onda sam doručkovao, pa sam prešao cestu...", a ni druga nije puno bolja, ali autorica bar zna fotografirati. No obje su uglavnom neupotrebljive kao pomoć na putu.). S druge strane sve to nadoknađuje fantastična narav Iranaca, nenadmašna gostoljubivost i blagost. Nevjerojatna pristojnost i čistoća, kako ljudi, tako i okoliša. Pitka voda je uvijek na sto metara od vas, a maramice su vam na dohvat ruke. Iran ima BDP kao Hrvatska, ali nema duga. Plaće su im bitno manje, ali život je jeftin. Preopširno, znam, ali koliko vam toga još nisam rekao ni pokazao:)) ET

Edo Toplak